Novovjekovni grad Petrinja smjestio se u donjem Pokuplju na desnoj obali Kupe, gdje u nju utječe rječica Petrinjčica. Tu Petrinju treba razlikovati od stare srednjovjekovne Petrinje koja se nalazila na mjestu udaljenom desetak kilometara uzvodno od utoka Petrinjčice u Kupu. Nakon što je turska utvrda Petrinja 1595. prešla u kršćanske, odnosno hrvatske ruke, ona postaje ključnom točkom obrane područja između Une i Kupe i sve do 1881. sastavni je dio Vojne krajine, jedinstvenog obrambenog sustava u Europi, utemeljenog zbog zaustavljanja osvajačkih pohoda Turaka sredinom 16. st. Kao urbano središte Banske krajine, Petrinja postaje gospodarsko i prosvjetno-kulturno središte tog dijela Vojne krajine, a nakon 1881.
Petrinja je po svom kulturnom statusu i hrvatskom nacionalnom osjećaju i svijesti krajem 19. i tijekom 20. st., prednjačila pred drugim hrvatskim gradovima iste veličine, dajući snažan ritam prosvjetno-kulturnom razvoju Banovine i znatnog dijela ostale Hrvatske.
U kulturnoj povijesti svakoga grada glazba zauzima važno mjesto, a u Petrinji je to bilo posebice naglašeno. Tu se od početka 18. st. ponajviše njeguje crkvena glazba što je promiču katolički svećenici i redovnici-franjevci iz obližnjeg samostana u Hrastovici, koji u Petrinji već tijekom 1700. drže pučku školu. Poslije odlaska franjevaca, petrinjski učitelji su i orguljaši župne crkve sv. Lovre. Prva glazbeno educirana društva u gradovima Hrvatsko-slavonske Vojne krajine, kojima je pripadala i Petrinja, djeluju koncem 18. i početkom 19. st. Ponajprije, bile su to pukovnijske glazbe, ali i pjevački zborovi i vješti klaviristi. Na javnim nastupima oko 1815. u Petrinji, Bjelovaru i Novoj Gradiški na programu su se nalazili i napjevi iz poznatih opera austrijskih skladatelja W. A. Mozarta (1756.-1791.) i Josepha Weigla (1766.-1846.), francuskog skladatelja Nicolasa Isouarda (1775.-1818.), talijanskog skladatelja Luigia Gasparea L. Spontinia (1774.-1851.) i dr. U Petrinji, sjedištu Druge banske pukovnije, pukovnijska glazba je osnovana već u drugoj polovini 18. st. dok prve začetke gradske glazbe treba tražiti u 1808. godini osnivanjem Građanske policije (Bürger-Militz). Međutim, sve do utemeljenja Glazbenog društva (1841.) djelovanje gradske glazbe je zanemarivo, jer prigodom značajnijih obljetnica i drugih svečanosti civilno i vojno stanovništvo Petrinje zabavlja dobro uvježbana pukovnijska glazba.
U prvoj polovini 19. st. u Civilnoj Hrvatskoj i Vojnoj krajini utemeljuju se glazbena društva po uzoru na ona u Beču, Grazu, Ljubljani i dr. Takva društva, koja uglavnom nose nazive Musik-Institut, Gesellschaft der Musikfreunde, a ponajviše Musik-Verein, osnivaju se u Križevcima (1813.), Varaždinu i Zagrebu (1827.), Senju (1828.), Osijeku (1830.) i Petrinji 1841. godine. Domoljubno raspoloženi građani i krajiški časnici u Petrinji krajem 30-ih i početkom 40-ih godina 19. st. nastoje ustrojiti glazbeno društvo po uzoru na ono zagrebačko. Glazbeni zavod u Petrinji utemeljuje se 1841. godine. Djelovanje započinje prema Pravilima zagrebačkog Glazbenog društva, budući da su Pravila petrinjskog društva konačno potvrđena od Dvorskog ratnog vijeća tek 28. rujna 1842. godine. Pravila petrinjskog Glazbenog društva daju mogućnost da unutar društva djeluje posebna Glazbena škola, potom Odjel za crkvenu glazbu, teoriju glazbe, Gradsku limenu glazbu i zborno pjevanje.
Kao samostalna udruženja, osnovana radi njegovanja amaterskog zbornog pjevanja, hrvatska pjevačka društva počinju se ustrojavati uglavnom poslije 1860. godine. Njihovu pojavu u hrvatskim zemljama uvjetuju težnje hrvatskih nacionalno svjesnih sredina da u svojim redovima stvaraju uvjete za takvu glazbenu umjetnost koja će najprije biti poluga za buđenje i razvijanje nacionalne svijesti Hrvata. Prva takva društva utemeljena su u Karlovcu (1858.), Zagrebu (1862.) i Križevcima (1864.). Potaknuti primjerima ovih gradova, u Petrinji se 1864. godine živo radilo na utemeljenju društva u kojemu će se okupiti svi koji žele promicati hrvatsku pjesmu, a koja se u ono vrijeme na javnim mjestima rijetko čula. Prvi dogovor glede osnivanja hrvatskog pjevačkog društva u Petrinji održan je krajem 1864. i to na poticaj učitelja Josipa Břize, podrijetlom Čeha.
U gradu je tada unutar Glazbene škole postojao privatni muški kvartet u kome je i on pjevao, a potom bio i voditelj. Smatrao je da bi se slično tomu trebalo osnovati “domaće” pjevačko društvo i stoga on nastoji privući što više Petrinjaca dobrih glasovnih i pjevačkih sposobnosti s ponešto glazbene naobrazbe te ih privatno počinje obučavati četveroglasnom pjevanju budeći među domaćim pukom (građanstvom) zanimanje za narodnu pjesmu. Bili su to prvi koraci prema osnivanju “Petrinjskog pjevačkog družtva”. U to vrijeme Društvo ima pretežito privatni značaj, a pjevačke probe održavane su u zgradi realne gimnazije (danas I. osnovna škola). Prva pjesma koju su uvježbali petrinjski pjevači, prema riječima Břize, bila je na hrvatski jezik prevedena “neka” tirolsko-streljačka koračnica, potom budnica Naprej zastave slave slovenskog skladatelja Davorina Jenka i skladba Byvali čechowe statni junaci češkog skladatelja Františeka Škroupa. U glazbenoj poduci petrinjskih pjevača Břizi su u prvim godinama djelovanja Društva pomagali glazbeni učitelji Ernest Joanelli i Johann Šplihal.
Žitelji Petrinje sa simpatijama su promatrali rad Društva pa se 1865. od privatnog, utemeljuje stalno pjevačko društvo koje i dalje nosi naziv “Petrinjsko pjevačko družtvo”. Kada je u listopadu 1865. u Petrinji privremeno boravio Stjepan Pejaković, sedamdesetak uglednih petrinjskih građana priredilo mu je večeru u kući petrinjskog gostioničara i trgovca Gjure Bifflina, dakle u kući gdje je 1864. održan prvi dogovor glede osnivanja pjevačkog društva. Za tu prigodu J. Břiza skladao je Marš Pjevačkog družtva u Petrini.
Tijekom 1866. pjevačke vježbe petrinjskog pjevačkog društva uz čije se ime sve češće spominje i naziv “Slavulj” održavaju se u novoj zgradi realne gimnazije, u pravilu navečer i to tri puta tjedno. J. Břiza, iako učitelj prirodopisa i fizike, neumorno je uvježbavao petrinjske pjevače, u to vrijeme ponajviše obrtnike i trgovce, nekolicinu časnika, petrinjskih djelatnika i činovnika. Društvo je tijekom 1866. imalo nekoliko nastupa, a svakako treba spomenuti onaj prigodom svečanosti blagoslova realne škole (26.4.1866.), koju je predvodio petrinjski župnik Josip Lehpamer uz nazočnost brigadnog generala Đure Pavelića, ravnatelja i učitelja škole, učenika i mnogobrojnog petrinjskog građanstva.
Na temelju pisanih povijesnih podataka djelovanje “Slavulja” od 1866. mogli bismo ocijeniti dobrim. U zimskim mjesecima priređivani su koncerti u prostorijama Čitaonice, koja se tada nalazila u zgradi “Kod zlatnog lava” (kasnije Hrvatski dom), a ljeti je “Slavulj” nastupao na Gradskoj streljani (kasnije poznato izletište PIGIK). U tom razdoblju, sve do svibnja 1868., gotovo sav teret u vezi s djelovanjem Društva i nadalje podnosi osoba najzaslužnija za njegovo osnivanje. S obzirom da je “Slavulj” djelovao u dosta nepovoljnom političkom ozračju i krutom vojno-krajiškom okružju, prva Pravila Društva izrađena su tek 1866. god., a konačno odobrena 1869. godine.
Naziv Petrinjskog pjevačkog društva pod imenom “Slavulj” ustalio se nakon 1868. godine, a petrinjske pjevače, pa i samog Břizu, na davanje upravno takvog naziva Društvu, najvjerojatnije potaknula je pjesma Petra Preradovića Jezik roda moga (1861.). Od hrvatskih pjesnika Břiza je uglazbio najviše pjesama Ivana Trnskog i Petra Preradovića. Pjesmu Jezik roda moga nije uglazbio, ali ju je dobro poznavao, kao i ostali petrinjski pjevači, pa nije čudo što su stihovi sedme kitice koji govore o Slavulj-ptici i njegovom nježnom i slavnom glasu prevladale pri odabiru imena Društvu.
Prvi koncert izvan Petrinje HPD “Slavulj” je održao tijekom srpnja 1868. u Topuskom, a zapaženi nastup Društvo je imalo u Vojnom Sisku 1. rujna 1869., prigodom izlaska iz tiska prvog broja oporbenog lista Zatočnik . “Slavulj” je u Sisku nastupio sa 20 pjevača i tada je to bio najveći uspjeh “Slavulja” od njegova osnivanja. Društvo je dobilo mnoge stručne pohvale, a pjevači HPD-a “Slavulj” tada su potaknuli osnivanje sličnog društva u Novom Sisku koje je pod imenom “Danica” počelo s radom krajem 1869. god.
Svečana posveta prvog barjaka HPD-a “Slavulj” obavljena je u Petrinji 1872. u nazočnosti onovremenih najpoznatijih hrvatskih pjevačkih društava, a tom prigodom pjesmu u čast barjaka HPD-a “Slavulj” sastavio je književnik Ivan Zahar, a skladao Gjuro Eisenhuth. Nedugo nakon ovog velikog slavlja zbog premještaja iz Petrinje, Društvo je napustio osnivač i zborovođa J. Břiza, a pjevači “Slavulja” svoje su djelovanje nastavili pod dirigentskim štapićem Venceslava Skoopa (1872.-1875.). U tom razdoblju svojim su nastupima uveličali održavanje II. opće hrvatske učiteljske skupštine održane u Petrinji 25., 26. i 27. kolovoza 1874., a iste godine u Zagrebu na poziv HPD-a “Kolo” s ostalim pjevačkim društvima sudjelovali su na svečanostima povodom otvaranja hrvatskog sveučilišta 19. i 20. listopada 1874. god. Tom prigodom dali su svoj doprinos u pokretanju inicijative za osnivanje Hrvatskog pjevačkog saveza, a na svečanostima posvete barjaka HPD-a “Danica” u Sisku 1875. bili su aktivni sudionici njegova konačnog osnivanja. Otada, pjevačko društvo “Slavulj” s malim prekidima, ponajprije u godinama većih kriza i zastoja u radu, stalni je član Saveza i preko svojih predstavnika pridonosi razvoju zbornog pjevanja u Hrvatskoj.
Od 1878. Petrinjsko pjevačko društvo “Slavulj” nosi naziv Hrvatsko pjevačko društvo “Slavulj” čime je ostvarena dugogodišnja želja onovremenog predsjednika Društva Ivana pl. Petrušića, mnogobrojnih članova uprave i pjevača, ponajprije prof. Mije Biljana, Nikole Kosa, Vilima Grgića i dr.
Od svoga osnivanja (1864.), pa do konačnog ukidanja Vojne krajine (1881.) i uključivanja Petrinje u Civilnu Hrvatsku, Hrvatsko pjevačko društvo “Slavulj” je najvažnije, najsveobuhvatnije i najmasovnije kulturno društvo, kroz čije se djelovanje zrcali kulturni život petrinjskog stanovništva. Za razliku od nekih drugih pjevačkih društava, poglavito u Civilnoj Hrvatskoj, slavuljaši svoje djelovanje ne usmjeravaju samo na promicanje vokalne i instrumentalne glazbe nego i izgrađivanju glazbene kulture Petrinjaca. Zahvaljujući čelnicima društva, “Slavulj” u to vrijeme dobiva i izrazito hrvatska nacionalna obilježja. Pjevačke večeri, uz petrinjske građane, svećenike, vojno osoblje, sve više postaju i sastajališta tzv. kontribuentskog staleža, ponajprije poljodjelaca. No, i tu treba naglasiti da od početka djelovanja 1864. u “Slavulju” pored Hrvata, pjeva i nekolicina tamošnjih hrvatskih Srba, koji se tada u pravom smislu riječi smatraju Petrinjcima i lojalnim pripadnicima ne samo Habsburške Monarhije, već i uže im domovine Hrvatske. Osim njih, golemi trud u radu “Slavulja”, posebice u podizanju kvalitete glazbenih dostignuća Društva, uložili su mnogobrojni Česi, te nekolicina Slovenaca, Mađara, Austrijanaca, Talijana i dr.
Već u prvoj godini postupnog uključivanja Petrinje u Civilnu Hrvatsku (1881.) pjevački zbor HPD-a “Slavulj” postiže vrlo zapažene uspjehe sa skladbama za koje je riječi napisao onovremeni predsjednik Društva Stjepan Vukovinski, a uglazbio zborovođa Vinko Hendrych, primjerice drugu Koračnicu HPD “Slavulj” (prvu je skladao J. Břiza) i mnoge druge skladbe, koje su do kraja 19. st. bile izvođene na koncertima Društva. Primjećujemo to i tijekom drugog gostovanja u Zagrebu prigodom proslave 20-godišnjice HPD-a “Kolo” 1882. na proslavi 25-godišnjice HPD-a “Zora” u Karlovcu 1884. i na trećem “Slavuljevom” gostovanju u Zagrebu kada je održan Susret hrvatskih pjevačkih društava organiziran povodom održavanja jubilarne izložbe Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva u rujnu 1891. godine. HPD “Slavulj” je osim skladbi Ivana pl. Zajca, Vatroslava Lisinskog, Josipa Eisenhutha i Vinka Hendrycha dva puta otpjevalo i skladbu Liepa naša domovina , koja u to vrijeme još nije bila službeno proglašena za hrvatsku himnu, a upravo su nakon izvođenja te skladbe 8. rujna 1891. počele rasprave i prijedlozi da ona to i postane. U jesen 1891. osnovan je ženski, a tijekom 1892. godine i mješoviti zbor HPD-a “Slavulj” u kojemu su pjevale 24 Petrinjke.
Na svečanostima prigodom proslave 50-godišnjice glazbenog djelovanja Ivana pl. Zajca što ih je organizirao Hrvatski pjevački savez u Zagrebu 1895. godine, predstavnici HPD-a “Slavulj” osobno su se susreli s velikim hrvatskim glazbenikom i u znak poštovanja poklonili mu posrebnjenu petrinjsku stucku. Nedugo potom I. pl. Zajc izabran je za počasnog člana Društva i na riječi gesla Društva Teb’ u slavu dome naš krajem 1897. skladao Koračnicu HPD “Slavulj”. To je bila treća koračnica HPD-a “Slavulj” u njegovoj dotadašnjoj povijesti.
Na prijelazu iz 19. u 20. st. pjevači HPD-a “Slavulj” priređuju niz koncerata u dobrotvorne svrhe, a na programima prevladavaju skladbe I. pl. Zajca, F. S. Vilhara, V. Novaka, J. Eisenhutha te bivših i u tom razdoblju aktualnih zborovođa Društva: V. Hendrycha, Slavoljuba Lžičara, Josipa Hajeka, Karla Piente, Vinka Šubira, Ivana Havlua i dr. Zavidnu glazbenu razinu muški zbor HPD-a “Slavulj” zabilježio je na povijesnom gostovanju u Sarajevu tijekom lipnja 1900. kada je s ostalim pjevačkim zborovima iz Hrvatske uveličao slavlje tamošnjeg HPD-a “Trebević”, a tom prigodom u njihovoj pjesmi, osim mnogobrojnih žitelja Sarajeva, mogli su uživati poznati hrvatski pjesnici i znanstvenici kao Silvije Strahimir Kranjčević, Tugomir Alaupović, dr. Ivo Pilar, dr. Ante Trumbić i dr. Nakon povratka iz Sarajeva, Društvo u rujnu 1900. prisustvuje Skupštini Hrvatskog pjevačkog saveza u Varaždinu i na svečanostima prigodom 25. obljetnice osnivanja HPD-a “Vila” iz Varaždina. Tijekom 1901. i 1902., ponajprije zauzimanjem povijesničara dr. Rudolfa Horvata, dolazi do snažnog uzleta HPD-a “Slavulj”, a pjevački zbor Društva uspješno nastupa na središnjim proslavama Hrvatskog pjevačkog saveza u Osijeku (1901.) i Zagrebu (1902.). Uz manje ili veće zastoje u radu, Društvo pod ravnanjem zborovođe Stjepana Križanića i Stjepana Ivičića djeluje do početka Prvog svjetskog rata, a najveće glazbene uspjehe u prvom desetljeću u novoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca HPD “Slavulj” postiže pod dirigentskim štapićem Vladimira Stahuljaka koji je za Društvo skladao više skladbi od kojih su najpoznatije Različak, Petrinjsko cvijeće I i Petrinjsko cvijeće II.
Budući da je velika priprema proslave 50. obljetnice Društva 1914. uslijed ratnih djelovanja bila odgođena, svečanosti obilježavanja neprekinutog rada i djelovanja HPD-a “Slavulj” održane su tek desetak godina kasnije, kada je proslava 60-godišnjice Društva, umjesto 1924. pomaknuta za 1925. i uklopljena u sveopće slavlje povodom 1000-godišnjice hrvatskog kraljevstva. Slavlje “Slavulja” uveličalo je svojim nastupima 14 pjevačkih zborova, a tom prigodom u nazočnosti predsjednika Hrvatskog pjevačkog saveza maestra Nikole Fallera u Petrinji je održana i konstituirajuća skupština novoosnovane župe Eisenhuth sa sjedištem u Sisku.
Od 1918. gotovo i nema “Slavuljeva” koncerta na čijem se programu uz hrvatske i slovenske skladatelje ne bi nalazile i skladbe srpskog skladatelja Stevana Mokranjca, ali i ukrajinskih skladatelja Bortnjanskog, Brezovskog i dr. Crkvenu glazbu u Društvu naročito je promicao zborovođa Stjepan Križanić. Tijekom božićnih blagdana, pored petrinjskih narodnih pjesama u obradi Stjepana Ivičića i Andrije Zagorca, s pjevačima “Slavulja” rado je izvodio i napjeve iz Božićne priče Rudolfa Matza. Posebice su ostale zapažene lamentacije, odnosno tužbalice proroka Jeremije, koje je S. Križanić uvježbavao s pjevačkim zborovima HPD-a “Slavulj” i godinama izvodio tijekom Velikog tjedna uoči Uskrsa.
Prigodom proslave 70-godišnjice Društva 1935. organizirana je i proslava 100. obljetnice hrvatske himne, a iste godine utemeljena je i glazba HPD-a “Slavulj” koja je u društvenim odorama jedanput tjedno održavala tzv. promenadni koncert u središtu gradskog parka u Petrinji. Tijekom 1937. donesena su nova Pravila Društva, obavljena je posveta novog (trećeg) barjaka, a na matineji organiziranoj 15. kolovoza 1937. uz sudjelovanje sedam pjevačkih zborova, u Petrinji je, kao dirigent HOPD “Jug” iz Zagreba, prvi put nastupio, kasnije poznati skladatelj i prijatelj HPD-a “Slavulj”, maestro Jakov Gotovac.
Poslije 1945. pjevačima HPD-a “Slavulj” nije bilo dozvoljeno nastupati pod njihovim starim imenom, pa od 1948. djeluju kao pjevačka sekcija Radničkog kulturno-umjetničkog društva “Artur Turkulin”. U tom razdoblju koje je teklo od 1948. do 1991. ostvareno je niz vrijednih uspjeha ponajprije golemim zauzimanjem bivših pjevača HPD-a “Slavulj” Eduarda Genera (koji je u reorganiziranom društvu obavljao poslove tajnika i predsjednika), Mate Bučara, dugogodišnjeg zborovođe, Miljenka Novakovića, pjevača i dr. Ponajviše zahvaljujući njima, u organizaciji RKUD-a “Artur Turkulin” 1964. svečano je obilježena 100-godišnjica organiziranog zbornog pjevanja u Petrinji, od 1968. do 1972. u Petrinji je održano pet festivala pjevačkih zborova Hrvatske. Tijekom 1972. pjevači RKUD “Artur Turkulin” sudjelovali su na Međunarodnom natjecanju polifonije u Arezzu (Italija), a 1974. na Internacionalnom pjevačkom natjecanju u Montreuxu (Švicarska). Od 1979. do 1991. znatno je podignuta glazbena razina pjevačkih zborova Društva pod dirigentskim vodstvom Nikole Bašića, čije su nastupe, preko godišnjih susreta pjevačkih zborova Hrvatske u Zadru, do nastupa diljem Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine, vrlo afirmativno vrednovali poznati glazbeni stručnjaci.
U vrijeme velikosrpske okupacije Petrinje (1991.-1995.) zakratko je utihnula pjesma Mješovitog pjevačkog zbora HPD-a “Slavulj”, a dugu tradiciju zbornog pjevanja u Petrinji nastavili su pronositi u slobodnom dijelu Hrvatske i diljem Europe pjevači Muškog vokalnog ansambla “Petrinjski slavulji” (osnovani 1988. pod nazivom “Nonet” – “Petrinjski nonet”, kao jedna od sekcija Društva) pod ravnanjem predsjednika HPD-a “Slavulj” Želimira Đenđinovića.
Oslobođenjem Petrinje (1995.) HPD “Slavulj” ponovno djeluje u svome gradu, a pod dirigentskim štapićem maestra Josipa degl’ Ivellia Društvo od 1995. pa do jubilarne 2004. godine postiže najveće uspjehe u svojoj dugoj i bogatoj povijesti. Tijekom 1996. unutar HPD-a “Slavulj” uz već postojeći muški, osnovan je ženski vokalni ansambl “Petrus”, koji je uspješno djelovanje također nastavio pod ravnanjem J. degl’ Ivellia. Redaju se nastupi na pretežno domaćim (Petrinja, Zagreb, Sisak, Bjelovar, Nova Gradiška, Virovitica, Split, Dubrovnik, Rijeka, Makarska, Podgora, Solin, Opatija, Volosko, Zabok, Krapina, Senj, Novi Vinodolski, Rab, Glina, Topusko, Lekenik, Kutina, Kuzminec, Ivanić Grad, Jastrebarsko, Đakovo, Osijek, Hum na Sutli, Hrastovica, Samobor, Gornja Stubica, Hrvatska Kostajnica) i inozemnim natjecanjima i gostovanjima, primjerice u Švicarskoj (1995.); Italiji (1996. i 1998.) uz audijenciju kod Sv. Oca Ivana Pavla II.; u Njemačkoj: u povijesnom gradiću Osnabrücku (1996.), Neuminsteru i Kielu (1995.) i Karlsruheu (2002.); u Austriji, na Drugom ekumenskom saboru Europe u Grazu (1997.) i St.Pőltenu (1998.); u Češkoj: Pragu i Roudnicama na Labi (2000.).
Međutim u najdragocjenije uspjehe HPD-a “Slavulj” u tom razdoblju, ostvarenih snažnim zauzimanjem maestra Josipa degl’ Ivellia i samoprijegornim sudjelovanjem i odricanjem pjevačica i pjevača, predstavlja uvježbavanje zahtjevnih skladbi poznatih, ali i gotovo zaboravljenih hrvatskih skladatelja i potom njihovo snimanje na više nosača zvuka (CD-a). Snimanje prvog comapact disca sa sakralnom glazbom Krste Odaka na staroslavenske tekstove mješoviti zbor HPD-a “Slavulj” u zajednici s mješovitim oratorijskim zborom crkve sv. Petra u Zagrebu “Hosanna” i Djevojačkim zborom crkve sv. Petra u Zagrebu, obavio je tijekom listopada a promovirao u prosincu 1997. god. Slijedilo je snimanje (1998.) i promocija (u siječnju 1999.) CD-a s duhovnim skladbama Albe Vidakovića i hrvatskim božićnim pjesmama u harmonizaciji Franje Dugana (snimanje 2000., promocija 2002.). A muški vokalni ansambl “Petrinjski slavulji” također pod ravnanjem J. degl’ Ivellia, s mješovitim zborom “Hosanna” i franjevačkim zborom juniora Cor unum iz Zagreba, u studenom 2001. snimio je CD-e sa skladbama o. Bonaventure Dude pod nazivom Dušo Kristova, posveti me (promocija u siječnju 2002.). Prvi samostalni CD-e sa skladbama Vladimira, Mladena i Jurja Stahuljaka mješoviti zbor HPD-a “Slavulj” snimio je i promovirao tijekom 2001. a potom su, također u samostalnom izvođenju, slijedili tonski zapisi sa skladbama Emila Cossetta (dvostruki CD 2003.). U proljeće 2004. Društvo je snimilo i promoviralo CD-e sa skladbama posvećenim blaženoj Mariji Propetog Isusa Petković, u lipnju snimilo CD-e dominikanke č.s. Slavke Sente (izdanje u pripremi), a zatim kao svojevrstan dar za jubilarnu 140-godišnjicu rada i djelovanja HPD-a “Slavulj” snimljen je CD pod nazivom Petrinjska glazbena razglednica (promocija u studenom 2004.).
U godini velikog jubileja i proslave 140-godišnjice postojanja i rada koja se održava pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, Društvo je dobilo niz priznanja, među kojima je i Nagrada Grada Petrinje za osjetan doprinos i zasluge u promicanju, razvoju i unapređenju kulture i umjetnosti na području grada Petrinje.
Dr. sc. Ivica Golec